25. PROBLEM KRETANJA U TEORIJI RELATIVNOSTI
 
   Sve jednačine u Specijalnoj teoriji relativnosti izvedene su korišćenjem dva inercijalna koordinatna sistema. Kod izvođenja jednačina uzeto je da je prvi koordinatni sistem nepokretan, a da se drugi koordinatni sistem kreće brzinom u odnosu na prvi. Takav pristup problemu kretanja ima smisla samo sa stanovišta matematike. Međutim, on je neprihvatljiv sa stanovišta fizike, jer se u prirodi sve kreće. Osim toga u Teoriji relativnosti se ne prihvata mogućnost postojanja etra.
   Kad kažemo da se neko telo kreće mi uvek imamo u vidu promenu položaja tog tela sa vremenom u odnosu na neko drugo telo. Međutim, to drugo telo može da bude u stanju kretanja ili mirovanja u odnosu na neko treće telo. U isto vreme to treće telo može takođe da bude u stanju kretanja ili mirovanja u odnosu na četvrto telo, itd.
   Da bi sagledali problem u vezi kretanja razmotrimo dva primera kretanja. Kao prvi primer uzećemo slučaj dva putnika u vozu koji se kreće brzinom u odnosu na železničku prugu i nasip kraj pruge.
   Prvi putnik sedi mirno u putničkom vagonu i na taj način se, zajedno sa vagonom i vozom, kreće brzinom u odnosu na prugu i nasip kraj pruge.
   Drugi putnik se kreće u vagonu brzinom u odnosu na vagon, ali u suprotnom smeru od smera kretanja vagona i voza. Na taj način on se kreće brzinom u odnosu na vagon, voz i prvog putnika koji mirno sedi u vagonu. Međutim, on ne menja svoj položaj i ostaje u miru u odnosu na prugu i nasip pokraj pruge.
   Sada se postavlja pitanje koji od ova dva putnika se kreće, a koji miruje, kao i za kojeg putnika treba da vežemo nepokretni koordinatni sistem , a za kojeg pokretni koordinatni sistem .
   Ovde je jasno da se za svakog od ova dva putnika može tvrditi i da se kreće i da miruje, tako da nema pravog rešenja. Ovaj slučaj postaje još neodređeniji ako uzmemo u obzir da se u prirodi sve kreće: zemlja oko sunca, sunce sa zemljom u galaksiji, galaksija sa suncem i zemljom ka drugim galaksijama, itd.
   Napomenimo da je Lorenc vezivao nepokretni sistem za mirni i svuda prisutni kosmički etar. Takvo rešenje bi imalo smisla ako bi postojao takav etar.
   Drugi primer kretanja, koji ćemo takođe razmotriti, je složeniji. Njega ćemo iskoristiti za dokazivanje da su tvrđenja u Teoriji relativnosti pogrešna, kao i za dokazivanje postojanja zemljinog etra.
   U tom cilju vežimo nepokretni koordinatni sistem za sunce, a pokretni za zemlju. Zatim pretpostavimo da se na zemlji nalazi veliki raketni lanser sa raketom.
   Taj raketni lanser sa raketom kreće se zajedno sa zemljom u koordinatnom sistemu brzinom =30 km/s. Međutim, raketni lanser sa raketom miruje u sistemu vezanom za zemlju.
   Pretpostavimo da je raketa lansirana sa lansera u suprotnom smeru od smera kretanja zemlje. Neka je brzina leta rakete u sistemu , vezanom za zemlju, =-30 km/s. Sa takvom brzinom raketa bi mirovala u sistemu vezanom za sunce. S obzirom da raketa miruje u sistemu to se ovaj sistem može vezati za tu raketu, umesto za sunce. Ovim postupkom se nepokretni sistem vezuje za raketu koja se kreće, tako da opet može biti postavljeno pitanje: "Koji sistem je stvarno nepokretan, a koji se kreće?" Međutim i u ovom slučaju nema pravog jednoznačnog odgovora, kao što ga nije bilo ni u prethodnom slučaju kretanja dva putnika u vozu.
   Stanje kretanja raketnog lansera neće se promeniti posle lansiranja rakete. Lanser će produžiti da se kreće zajedno sa zemljom i njegova brzina kretanja u sistemu će ostati =30 km/s.
   Ako ovde primenimo Teoriju relativnosti, u cilju izračunavanja povećanja mase usled kretanja u sistemu , onda ćemo dobiti rezultate koji su sasvim oprečni Teoriji relativnosti. Masa rakete će se navodno smanjiti posle lansiranja, zato što raketa posle toga prestaje da se kreće u sistemu . U isto vreme, masa raketnog lansera, u odnosu na sistem , ostaće navodno povećana zato što se lanser i posle lansiranja rakete kreće u tom sistemu zajedno sa zemljom.
   Ranije je rečeno da jednačina (23.109) važi samo za elektron u kretanju. Prema tome izneti nalazi u vezi masa rakete i lansera ne mogu biti dokazani. Zato uzmimo dva elektrona umesto rakete i lansera. Pomoću njih možemo dokazati gornja tvrđenja.
   Neka se prvi od ta dva elektrona kreće kao i lansirana raketa, a drugi elektron neka miruje na zemlji kao i raketni lanser.
   U fizici je dobro poznato da elektron pri kretanju na zemlji generiše magnetsko polje i da se zbog toga njegova masa povećava shodno jednačini (23.109). Takođe je dobro poznato da elektron pri mirovanju na zemlji ne generiše magnetsko polje i da je pri tome njegova masa jednaka masi mirovanja. Prema tome povećanje mase će nastati kod prvog elektrona koji se kreće kao i lansirana raketa. Naravno, ovaj nalaz se odnosi na sitem , vezan za zemlju.
   Razmotrimo sada šta se događa u sistemu pri ovom kretanju.
   Prvi elektron, koji se kreće na zemlji brzinom =-30 km/s, miruje u sistemu i u odnosu na sunce. Naprotiv, drugi elektron, koji miruje na zemlji i u sistemu , kreće se u sistemu i u odnosu na sunce brzinom =30 km/s. Sada se postavlja pitanje: "Koji od ova dva elektrona ima veću masu, prvi koji miruje u ovom sistemu ili drugi koji se kreće u njemu?" U Teoriji relativnosti se odlučno tvrdi da nema povećanja mase tela u sistemu u kojem telo miruje. Dakle, prema Teoriji relativnosti prvi elektron, koji se kreće na zemlji, a miruje u sistemu , nema povećanu masu u sistemu . Međutim, ako zaustavimo kretanje prvog elektrona na zemlji tada će se elektron osloboditi magnetskog polja generisanog njegovim kretanjem. Energija tog magnetskog polja biće emitovana u vidu elektromagnetskog zakočnog zračenja. To zračenje može biti detektovano i u sistemu .
   Masa prvog elektrona se smanjuje pri emisiji zakočnog zračenja, a elektron sa tako smanjenom masom počeće da se kreće zajedno sa zemljom kao i drugi elektron. Posmatrač sa sunca i iz sistema videće da je prvi elektron prestao da miruje i da je počeo da se kreće zajedno sa zemljom brzinom =30 km/s. Taj posmatrač takođe može utvrditi da je prvi elektron emitovao elektromagnetsko zračenje pri prestanku mirovanja i početku kretanja zajedno sa zemljom, a što je protivno poznatim zakonima fizike. U fizici nije poznato da postoji startno zračenje već samo zakočno zračenje, jer generisano magnetsko polje kretanjem elektrona napušta elektron u vidu elektromagnetskog zračenja samo pri smanjenju brzine kretanja elektrona. S obzirom da se masa elektrona smanjuje emisijom zakočnog zračenja, a imajući u vidu uočenu pojavu, može se zaključiti da je masa elektrona pri kretanju u nekom sistemu manja od mase elektrona koji miruje u tom sistemu. Ova pojava, koja se događa u stvarnosti, dokaz je netačnosti Teorije relativnosti.
   Iz ovog primera se vidi da kretanje ne mora biti jedini uzrok neke pojave, kako se to tvrdi u Teoriji relativnosti. U obzir se moraju uzeti osim kretanja i fizički procesi koji se događaju pri tom kretanju, kao i okolnosti u kojim se to kretanje izvodi.
   U vezi napred iznetog postavlja se ključno pitanje: "Zašto elektron pri kretanju na zemlji generiše magnetsko polje, a pri kretanju zajedno sa zemljom u odnosu na sunce ne generiše magnetsko polje?" Ovo pitanje do sada nije postavljano, pa stoga i nije bilo odgovora. Za sada postoji samo jedan logičan odgovor i jedno logično objašnjenje. Odgovor i objašnjenje se nalaze u postojanju zemljinog etra i saznanju da elektron generiše magnetsko polje samo pri kretanju u odnosu na etar.
   Prema tome, elektromagnetsko zakočno zračenje nastaje pri smanjenju brzine kretanja elektrona u odnosu na zemljin etar. Elektron koji miruje na zemlji i u odnosu na zemljin etar ne generiše magnetsko polje, nezavisno od toga kojom se brzinom on kreće u odnosu na sunce ili bilo koje telo u kosmosu.
   Kad već govorimo o etru vratimo se na Lorencovu hipotezu o kontrakciji tela pri kretanju kroz etar. Lorenc je dao koeficijent tog skraćenja, koji ne treba prihvatiti, jer je izveden pod pogrešnom pretpostavkom. Naime, pretpostavljalo se da postoji mirujući i svuda prisutni kosmički etar kroz koji se kreće zemlja i druga kosmička tela. Zbog toga se smatralo da se Majkelsonov interferometar, za vreme Majkelson-Morlievog eksperimenta, kretao zajedno sa zemljom kroz taj etar. To kretanje kroz etar navodno je prouzrokovalo skraćenje grane interferometra u pravcu kretanja interferometra kroz etar, zbog čega je i eksperiment bio neuspešan. Međutim, ta pretpostavka o postojanju kosmičkog mirujućeg i svuda prisutnog etra nije bila tačna. Dakle, interferometar se nije kretao kroz kosmički etar, jer ga na zemlji nije ni bilo. U stvari, interferometar je u toku tog eksperimenta mirovao na zemlji i u zemljinom etru. To mirovanje interferometra u odnosu na zemljin etar je bio stvarni razlog neuspeha eksperimenta, jer pri mirovanju interferometra u odnosu na etar nema pomeraja interferentnih pruga.
   Kada bi zemlja pri kretanju povlačila sa sobom kosmički etar onda bi interferometar na zemlji takođe mirovao u odnosu na taj etar. Međutim ta pretpostavka da zemlja sa sobom povlači kosmički etar je neprihvatljiva, jer bi u tom slučaju ugao aberacije bio suprotnog smera od smera koji je eksperimentom potvrđen.
   Prema tome, može se zaključiti da je rezultat Majkelson-Morlievog eksperimenta takođe dokaz postojanja zemljinog etra.
 
početak