28. POGOVOR
 
   Malo je teorija i autora koji su stekli takvu slavu kao što je to slučaj sa Teorijom relativnosti i njenim autorom Albertom Ajnštajnom. Takođe je teško naći teoriju koja je toliko popularna, a tako nejasna, nedorečena, paradoksalna i nenaučna, kao što je Teorija relativnosti.
   Prosto je neverovatno da ta teorija, koja je zasnovana na obmanama, bude toliko dugo vremena predmet pažnje tako velikog broja fizičara i drugih naučnika, u oblasti prirodnih i tehničkih nauka, i da se i pored toga održi, pa čak i da uđe u srednjoškolske i univerzitetske udžbenike.
   Prihvatanje te teorije u vreme kada je nastala može se nekako i razumeti, jer je to bilo prelomno vreme, kada su se pojavila mnoga pitanja iz fizike, na koja nije bilo odgovora.
   Rezultati Fizoovog, a kasnije i Majkelsonovog opita porušili su stara shvatanja o postojanju kosmičkog mirujućeg etra, što je značilo i rušenje temelja nekih velikih teorija toga doba. U nepovoljnom položaju našao se i Lorenc, jer se njegova Elektronska teorija zasnivala na postojanju etra.
   Da bi prevazišao nastale teškoće Lorenc daje hipotezu o skraćenju tela pri kretanju kroz etar, koje je srazmerno koeficijentu . U skladu sa datom hipotezom Lorenc izvodi transformaciju koordinata, koja je po njemu i dobila ime. Tom transformacijom koordinata relativizirani su vreme i prostor i tako je, kažu, postavljen temelj Teorije relativnosti.
   Na tom temelju Ajnštajn izgrađuje svoju Specijalnu teoriju relativnosti. Međutim, za razliku od Lorenca on uvodi nova shvatanja vremena i prostora. Po njemu su promene dužine i vremena realni fizički procesi, koji nastaju isključivo kao posledica samog kretanja, a ne kao posledica uticaja nekakvog etra, koji uopšte i ne postoji.
   Tako je Ajnštajn negirao postojanje etra i navodno dao odgovore na neka pitanja, koja su iskrsla posle Fizoovog i Majkelsonovog opita. Na žalost njegova teorija nije dala prave odgovore. Pre bi se moglo reći da su to bile obmane, kao što se može reći da je i Specijalna teorija relativnosti u suštini jedan skup obmana, a što je i pokazano ovom knjigom. Ona je neuspeo pokušaj da se na osnovu poznatih teorijskih i eksperimentalnih rezultata izgradi univerzalna teorija, koja bi, pre svega, bila u skladu sa tim rezultatima.
   Navodni teorijski rezultati Specijalne teorije relativnosti, koji su korektni, a do kojih se dolazi nekorektnim relativističkim izvođenjem jednačina, bili su poznati i pre pojave Specijalne teorije relativnosti. Oni se nalaze u teorijama Lorenca (podužna i poprečna masa elektrona), Poenkarea (), Maksvela (), Hevisajda i drugih.
   Ajnštajnovo izlaganje u toj teoriji je duboko smišljeno da obmane i u mnogome potseća na mađioničarsko izlaganje. Tako, na primer, kada objašnjava stvari, koje su poznate i jasne i srednjoškolcu, on je metodičan, vrlo jasan i do detalja opširan. Međutim, kada je u pitanju tekst u kojem je sadržana obmana on je komplikovan, konfuzan, nedorečen, nejasan i kratak ili vrlo opširan. Mađutim, sa tom opširnošću on ne pojašnjava ono što je nejasno, već ga još više komplikuje, tako da tekst čini još manje jasnim. Čitalac na osnovu jasnog Ajnštajnovog izlaganja prihvata i ono što je nejasno, misleći da je i to tačno, a da ga on eto ne razume, ili da bi mu trebalo dosta truda da ga razume.
   Sa obmanama je počeo već u §1 svog prvog rada o relativnosti [2], kod određivanja jednovremenosti, na osnovu ocene "sinhronosti tikanja" časovnika u miru i u kretajnu. To je prva, a istovremeno i ključna obmana u Specijalnoj teoriji relativnosti, na osnovu koje su izgrađene i druge obmane. Na žalost ta obmana nije uočena pa je postala čak i predmet ozbiljnih rasprava filozofa.
   Prva nedoslednost javlja se već u §2 istog rada, gde upotrebljava brzinu , a svojim postulatom tvrdi da nema veće brzine u prorodi od brzine svetlosti u vakuumu. Nedoslednost je bitna karakteristika Teorije relativnosti, mada Ajnštajn tvrdi da je Teorija relativnosti teorija principa, to jest teorija doslednosti.
   U §3 izvodi transformaciju koordinata na veoma složen, konfuzan i vrlo nejasan način, gde takođe koristi izraze i . Komplikovan način izvođenja jednačina pruža velike mogućnosti obmanjivanja čitalaca. Tako, pomoću časovnika i kontrolom sinhronosti njihovog "tikanja" u dva koordinatna sistema, koji se relativno kreću, svetlosnog zraka i matematičkih operacija Ajnštajn je izveo transformaciju koordinata i "dokazao" ne samo da postoji dilatacija vremena i kontrakcija prostora u matematičkom smislu, već da su to i realni fizički procesi.
   Međutim, na bazi ispunjenja zahteva za invarijantnost jednačina o rasprostiranju sfernog i ravanskog svetlosnog talasa izveo sam, na jednostavan način, više transformacija koordinata. Korišćenjem Lorencove i ovih transformacija, dokazao sam da su Ajnštajnova dilatacija vremena i kontrackija prostora samo matematička igra, koja nema veze sa nekim realnim fizičkim procesom. U vezi toga pokazao sam da navodni faktor kontrakcije nije već .
   U §5 navedenog prvog rada, izvedena je teorema o sabiranju brzina, takođe na složen i dosta nejasan način. Da je izvedena na jednostavan i razumljiv način, kao što je to učinjeno u ovoj knjizi, bilo bi jasno da se tu ne radi o sabiranju ili oduzimanju bilo kakvih brzina, već da formule te teoreme predstavljaju brzinu svetlosnog talasa u koordinatnom sistemu koji miruje, kad je u pitanju zbir brzina, ili u koordinatnom sistemu koji se kreće, kad je u pitanju razlika brzina. Pošto je transformacija koordinata izvedena uz uslov da brzina rasprostiranja sfernog svetlosnog talasa bude u oba sistema jednaka brzini svetlosti, to navodni zbir ili razlika brzina moraju biti jednaki brzini svetlosti.
   Kod izvođenja jednačina Ajnštajn koristi izraze i i nikad ih ne zamenjuje sa , mada svojom teoremom o sabiranju brzina kaže da je zbir ili razlika brzine svetlosti i neke druge brzine jednaka brzini svetlosti. Tako Ajnštajn sam sebe osporava.
   Pomoću ove teoreme on objašnjava razultat Fizoovog opita, uporno tvrdeći da rezultat tog opita potvrđuje ispravnost Teorije relativnosti i da nema druge teorije koja ga može objasniti. Kod tako odlučne tvrdnje on prikriva činjenicu da su formule njegove teoreme izvedene za slučaj vakuuma, a da se Fizoov opit izvodi u vodi. Kao istaknuti fizičar on to svakako zna, ali i pored toga, da bi dokazao ispravnost svoje teorije, on formule, koje važe za vakuum, koristi za slučaj vode, što mnogo govori o korektnosti Ajnštajna, a i o ispravnosti njegove teorije.
   Teoremu o sabiranju brzina u vodi koja se kreće izveo sam na isti način kao što je ona izvedena za slučaj vakuuma. Pomoću jednačina te teoreme pokazao sam da rezultat Fizoovog opita ne dokazuje ispravnost Teorije relativnosti, već da dokazuje suprotno. U isto vreme objašnjen je rezultat Fizoovog opita korišćenjem novih izvedenih jednačina za brzinu prostiranja svetlosti u vodi koja se kreće.
   Kod izvođenja formula za ugao aberacije i Doplerov efekat, on na ravanski svetlosni talas primenjuje transformaciju koordinata za sferni svetlosni talas, što nije korektno. Formula za Doplerov efekat za slučaj kretanja izvora zračenja, koju daje Ajnštajn, nije, niti može biti, izvedena relativističkim postupkom, što takođe pokazuje nemoć Teorije relativnosti. Pored toga po toj formuli frekvencija zračenja se povećava pri udaljavaju izvora zračenja, a što je suprotno od onog što se događa u stvarnosti.
   Po Teoriji relativnosti, pored podužnog, postoji i poprečni Doplerov efekat, što nema veze sa realnošću. Korišćenjem novih transformacija pokazao sam da relativistički način određivanja Doplerovog efekta pretstavlja zanimljivu matematičku igru koja se ne može logički povezati sa stvarnošću.
   Osporeno je i klasično i relativističko objašnjenje uzroka pojave aberacije i dato novo objašnjenje koje se bazira na relativnom kretanju etra zemlje i etra sunca.
   Posebno važan deo Specijalne teorije ralativnosti je deo koji se odnosi na masu i energiju tela i njihovu uzajamnu vezu. Opšte je mišljenje da se Teorija relativnosti na najubedljivji način dokazala u ovoj oblasti. Međutim, niko nije uočio da se baš u toj oblasti najbolje pokazala nemoć te teorije, što je i pokazano u ovoj knjizi.
   Ajnštajn je u svom prvom radu pokušao na relativistički način da izvede formulu za mase elektrona u kretanju, kao i formulu koja određuje vezu mase i energije. Tako u §10 prvog rada, a pod naslvom "Dinamika (slabo ubrzanog) elektrona", Ajnštajn je na nekorektan način, sa stanovišta fizike, a i matematike izveo pogrešnu formulu za poprečnu masu elektrona i korektnu formulu za podužnu masu elektrona.
   Pri izvođenju formula za podužnu i poprečnu masu elektrona, koje su zavisne od brzine, Ajnštajn uzima da elektron i u kretanju ima samo jednu masu i tretira je kao konstantnu veličinu.
   Primenjujući transformaciju koordinata na izraze za ubrzanje , i on dobija formule za podužno i poprečno ubrzanje, koje zatim naziva formulama za podužnu i poprečnu masu. U toj nekorektnoj matematičkoj igri pojam mase zamenjen je sa pojmom ubrzanja, koji sa stanovišta fizike nemaju ničeg zajedničkog.
   Pogrešna formula za transverzalnu masu elektrona, nekorektnosti u izvođenju jednačina, uzimanje u obzir samo malih (nerelativističkih) brzina u odnosu na brzinu svetlosti i poistovećenje pojma mase sa pojmom ubrzanja su dokaz da se korektnim relativističkim postupkom ne mogu izvesti formule za podužnu i poprečnu masu elektrona u kretanju.
   Promenu mase elektrona u kretanju Teorija relativnosti tretira isključivo kao posledicu kretanja, a ne kao posledicu fizičkog procesa prouzrokovanog kretanjem naelektrisanja, pri čemu se generiše elektromagnetsko polje, koje se, kao i masa, opire promeni brzine elektrona. Na taj način ta teorija ignoriše i sam pojam elektromagnetske mase, što je svakako neprihvatljivo.
   S obzirom da se formule za podužnu i poprečnu masu elektrona ne mogu izvesti korektnim relativističkim postupkom, to se i formula za kinetičku energiju elektrona, kao i formule za prelaz energije u elektromagnetsku masu i elektromagnetske mase u energiju, takođe ne mogu izvesti relativističkim postupkom na korektan način. Zbog toga ih i ne treba tretirati kao relativističke niti ih treba dovoditi u vezu sa Teorijom relativnosti.
   Uostalom, formule za longitudinalnu i transverzalnu masu elektrona u kretanju, koje pripisuju Ajnštajnu, izveo je Lorenc pre pojave Teorije relativnosti, a pod pretpostavkom da se sferni oblik elektrona deformiše pri kretanju zbog uticaja etra.
   Formula za totalni prelaz mase u energiju i energije u masu nije izvedena niti se može izvesti korektnim relativističkim postupkom, pa prema tome ni nju ne treba tretirati kao relativističku niti je treba dovoditi u vezu sa Teorijom relativnosti. Tu formulu, u implicitnom obliku, prvi je izveo Poenkare 1900. godine.
   Dugo se smatralo da je 1905. godine Ajnštajn u celini izveo teoremu o inertnosti energije u radu pod nazivom "Zavisi li inercija tela od energije sadržane u njemu?". Međutim, Ajvz je 1953. godine dokazao nekorektnost izvođenja te teoreme.
   U drugom radu objavljenom 1946. godine pod nazivom "Elementarno izvođenje ekvivalentnosti mase i energije" Ajnštajn je takođe nekorektnim izvođenjem dobio da je i na osnovu toga izveo zaključak da je . Prema tome neosnovano je tvrditi da je Ajnštajn korektnim relativističkim postupkom izveo formulu . U stvari, ona se tim postupkom na korektan način ne može ni izvesti.
   Korektnim i čistim klasičnim postupkom, datom u poglavlju 23.8 ove knjige, izveo sam u celini formulu . Zatim, korišćenjem te formule izveo sam u celini i formulu , takođe korektnim i čistim klasičnim postupkom datom u poglavlju 23.9 ove knjige. Tako je konačno dokazano da su te dve ključne formule u Teoriji relativnosti klasične formule, a ne relativističke.
   Smatra se da je proces anihilacije elektrona i pozitrona najubedljiviji primer totalnog pretvaranja mase u energiju. U tom procesu celokupna masa elektrona, kao materije i celokupna masa pozitrona, kao antimaterije, navodno se pretvara u energiju gama zračenja. Nasuprot tome, kao najubedljiviji primer prelaska energije u masu smatra se proces stvaranja parova elektron - pozitron pri ozračivanju materije sa gama zracima čija je energija veća od 1,022 MeV.
   Međutim, u glavi 26 ove knjige pokazano je da pri sudaru elektrona i pozitrona ne dolazi do anihilacije i pretvaranja njihovih masa u gama zračenje, već da gama zračenje, sa mesta njihovog sudara, potiče od kinetičkih energija elektrona i pozitrona u trenutku njihovog sudara. Iz toga proizilazi da pozitron nije antimaterija, da antimaterija i ne postoji, da elektron i pozitron pri sudaru ne isčezavaju već da formiraju novu neutralnu česticu, da elektron i pozitron čine osnovu materije i da prilikom ozračivanja materije sa gama zracima visokih energija dolazi do razbijanja veza elektron - pozitron i stvaranja parova elektron - pozitron. Prema tome, ne može se uopštavati i tvrditi da je .
   U ostalom Hevisajd je korektno izveo formulu za uzajamnu vezu između energije i mase elektrona u mirovanju . Formula odnosi se na uzajamnu vezu između energije elektromagnetskog zračenja i elektromagnetske mase pripisane toj energiji.
   Smatra se da su pogrešni Ajnštajnovi nalazi o dimenzijama kosmosa, količini supstance u kosmosu i starosti kosmosa. U vezi toga data je i obrazložena nova hipoteza o uzroku crvenog pomaka u spektru zračenja dalekih galaksija, koja negira hipotezu o rađanju kosmosa putem velikog praska i hipotezu o širenju kosmosa. Date su nove hipoteze o poreklu kosmičkih zraka i njihovih enormnih energija.
   De Broljova hipoteza o talasnim svojstvima čestica ima smisla samo u slučaju naelektrisanih čestica. Talasna dužina pridruženog talasa naelektrisanoj čestici u kretanju je u obrnutoj srazmeri sa uloženom energijom, koja je potrebna da se naelektrisana čestica dovede u stanje kretanja, a podvrgava se Plankovom zakonu . Međutim de Broljeva talasna dužina talasa koji je pridružen elektronu u kretanju nije u skladu sa ovim zakonom. Energija de Broljevog talasa je veće od energije uložene za generisanje tog talasa, što dovodi u sumnju postojanje takvog talasa.
   Na kraju postavlja se i pitanje korektnosti Opšte teorije relativnosti. U vezi toga može se u najkraćem dati sledeći odgovor. O korektnosti Opšte teorije relativnosti možemo prosuditi na osnovu izlaganja u ovoj knjizi i Ajnštajnovog iskaza da: "Opšta teorija relativnosti počiva na Specijalnoj teoriji relativnosti". [A. Einstein, Ideas and Opinions, 228-229, 1954. (Članak "Šta je teorija relativnosti?", objavljen u "Times" od 12.11.1919. godine.)]
 
početak